Real but not true

Duplex Gallery
Solo exhibition
March 08th – 30th

Guide through by artist on March 14th at 11h, March 18th at 17h and March 28th TBC

poster

Real but not true – Tijana Okić

The First, and especially the Second World War was a turning point for the women of Yugoslavia. In the Kingdom of Yugoslavia women could have only a few roles – they could be wives, mothers (property) and a cheap workforce. Legally, they didn’t even have the status of a person. World War One brought small changes, culminating in the victory of the national liberation. While men were on the fronts of WWI, women took vacant positions which were until then reserved exclusively for men. In WWII, women gave their contributions side by side with their co-fighters, showed superhuman resistance and mobilised against enemy forces in every way possible: through legal and illegal activity, on occupied and liberated territory, in fear and in freedom, women acted in the struggle against the enemy and fascism.

According to Mitra Mitrović, WWII was the war that blurred the lines between the front and the background. Women were in both at the same time; in the army with machine guns and with the laboring force in the background. With their bodies, in combat and in physical labour, women made the revolution possible and greatly influenced the outcome of WWII in Yugoslavia. They fought with guns and paid in blood for the rights we have today. We must never forget the most important rights we inherited from their struggle – women’s suffrage and the right to compulsory education.

As one of the largest women’s organisations in the region and the world, the Antifascist Front of Women counted at the time more than 2 million members, making it the biggest organised women’s movement in the Second World War. 100 000 women fought as Partisans, out of which 2 000 received a military rank. 25 000 partisans were killed, and over 40 000 were wounded in combat. The AFW, with its numbers and its activities, will be memorialized as one of the greatest instances of women’s organising of all time. After WWII the role of the AFŽ moved from the battlefield to the task of rebuilding the country. In 1947, the decision was made to start realizing the first Five-year plan, and AFW became one of the organisations fulfilling their obligation by working diligently on the reconstruction of the country. The realization of the Five-year plan depended heavily on the heroic work of women as a reserve army of labour for the creation of a happier future for the Yugoslav people. Women dug, built railways and railroads, worked in mines and fields, built infrastructure and factories. In addition to their heroic work on reconstruction, they still carried out all their traditional duties. The responsibilities of caring for children, the sick, the elderly, the feeble, and the household all still fell on them. The AFŽ is a phenomenon of a time inscribed with the experience of the witnesses, a time of struggle where women really, but not completely, won their rights, a time when everything changed and stayed the same for women.

How do we treat this past in a time of complete dissolution of the idea of togetherness and collective struggle? On the one hand, for generations who are completely cut off from their past, even comprehending the power and magnitude of the AFŽ would be a genuine step forward in the fight against the dominant ideology of oblivion, the everlasting present, and the historical revisionism of reactionary forces. And on the other hand, radical dehistoricization and mythologization of the AFŽ by the Left has led to a complete misunderstanding of the historical circumstances and causes which ultimately led to AFŽ’s formation, and the original roles envisioned for it. Exactly because of this, now more than ever, we have to think through our past critically and not nostalgically, against the ideology of oblivion, defiantly remembering and collecting experiences from which we can learn a lot – about the past, but also about ourselves.


Stvarno, ali ne i istinito – Tijana Okić

Prvi, a osobito Drugi svjetski rat za žene na području Jugoslavije označili su prekretnicu. Žene su u Kraljevini Jugoslaviji imale par uloga. One su mogle biti supruge, majke (vlasništvo) i jeftina radna snaga. Pravno im nije bio zagarantiran niti status osobe.  Već s Prvim svjetskim ratom dolazi do polaganih promjena koje će kulminirati izvojevanom pobjedom u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Dok su za vrijeme Prvog svjetskog rata muškarci bili na frontovima, žene su zauzele upražnjena mjesta do tada rezervirana isključivo za muškarce. Za vrijeme Drugog svjetskog rata žene su, dajući svoj obol u Narodno-oslobodilačkoj borbi, podnijele veliku žrtvu zajedno sa suborcima, pružajući nadljudski otpor i mobilizirajući se protiv neprijateljskih snaga na sve moguće načine: legalnim i ilegalnim radom, na okupiranoj i oslobođenoj teritoriji, u strahu i u slobodi žene su radile u borbi za pobjedu nad neprijateljem i fašizmom.

Drugi svjetski rat je, riječima Mitre Mitrović bio rat u kojem se brisala i pomicala granica između fronta i pozadine. Žene su tako bile i front i pozadina; i armija puškomitraljezaca,  ali i armija rada u pozadini. Svojim tijelima, u borbi i fizičkom radu, žene su omogućile revoluciju i dobrim dijelom doprinijele ishodu Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.  Puškom su se borile i u krvi izborile prava koja uživamo još i danas. Kao dvije najvažnije tekovine njihove borbe ne smijemo nikada zaboraviti da su se izborile za pravo glasa i pravo na obavezno osnovno obrazovanje.

Kao jedna od najmasovnijih ženskih organizacija, ne samo na našim prostorima, već uopće, u svijeu, isticao se tada Antifašistički front žena koji je brojao preko 2 miliona članica. “Ta brojka čini najveći ženski organizirani pokret u Drugom svjetskom ratu. Borilo se 100.000 žena (partizanki), njih 2.000 su dobile vojni čin. 25.000 partizanki je ubijeno, a preko 40.000 ranjeno u borbi.” AFŽ svojom brojnošću i svojim djelovanjem ostaje trajno upisan kao jedna od najsjajnijih faza ženskog organiziranja ikada i igdje.  Uloga AFŽ-a po završetku Drugog svjetskog rata sa bojnog polja prelazi u borbu za izgradnju i obnovu zemlje. Kada se 1947. godine donosi odluka o realizaciji prvog petogodišnjeg plana, AFŽ postaje jednom od organizacija koja predanim udarničkim radom izvršava obaveze na obnovi i izgradnji zemlje. Ostvarenje petogodišnjeg plana u velikoj je mjeri ovisilo od udarničkog i herojskog rada žena kao rezervne armije rada kojom je izgrađena sretnija budućnost jugoslavenskih naroda. Žene su tako kopale, gradile pruge i željeznice, radile u rudnicima, na poljima, na podizanju infrastrukture i fabrika. Pored svog udarničkog i herojskog rada na obnovi i zgradnji, nastavile su obavljati i sve tradicionalne dužnosti. Na njih je padala briga o djeci, bolesnima, starima, nemoćnima i kućanstvu. AFŽ je fenomen jednot vremena u koje je upisano vrijeme svjedoka, vrijeme borbe u kojoj su se žene stvarno, ali ne i istinito izborile za svoja prava, vrijeme u kojem se za žene promijenilo sve i u kojem je sve ostalo isto.

Kako se mi odnosimo prema toj prošlosti u vrijeme potpune disolucije bilo kakve ideje o zajedništvu i kolektivnoj borbi? S jedne strane, za generacije koje potpuno odsječene od svoje prošlosti, uopće pojmiti moć i obim AFŽ-a predstavljalo bi pravi i istinski pomak u borbi protiv dominantne ideologije zaborava, vječne sadašnjosti i historijskog revizionizma reakcionarnih snaga. S druge pak strane, radikalna de-historizacija i mitologizacija AFŽ-a na ljevici dovele su do potpunog nerazumijevanja historijskih okolnosti i uzroka koji su na koncu doveli do formiranja AFŽ-a i uloga koje su za AFŽ od početka bile predviđene. Upravo zbog toga, danas više nego ikada našu vlastitu prošlost moramo misliti kritički, a ne nostalgično, protiv ideologije zaborava borbeno se sjećajući i sakupljajući iskustva iz kojih možemo naučiti mnogo. O prošlosti, ali i o nama samima.

Link to photos of opening and set up on Google+

Without enormous support of friends, this exhibition would never be realized: Pierre Courtin, Claudia Zini, Kasja Jerlagić, Elvira Jahić, Soraja Čehić, Ilvana Dizdarević, Danijela Dugandžić, Nardina Zubanović, Igor Šakić, Ervin Prašljivić, Enes Vilić, Jasmin Šehović. Ervin Nevesinjac, Dženan Hadžihasanović, Ferida Duraković and Milan Senić.

Izložba ‘Hero Mother’: Žensko iskustvo političkih mijena

U berlinskoj galeriji Momentum, smještenoj u nekadašnjoj bolnici Bethanien, danas impresivnom prostoru za izložbe, umjetničke rezidencije i ateljee, izložba „Hero Mother“ je oko teme pozicije žena u postkomunističkim zemljama okupila i četiri umjetnice iz Bosne i Hercegovine: Danicu Dakić, Maju Bajević, Adelu Jušić i Selmu Selman.

Piše: Tamara Zablocki za Urban Magazin, decembar 2016

„Majka junakinja“ počasna je titula ustanovljena 1944, za staljinističkog doba u Rusiji, a zajedno s medaljom, novčanom pomoći, plaćenim režijama i brojnim drugim privilegijama dodjeljivana je sovjetskim ženama za odgajanje barem desetoro djece. Ugašeno uslijed raspada Sovjetskog saveza i finansijski neodrživo za vrijeme perestrojke, počasno zvanje kojim je država nagrađivala predano majčinstvo ponijelo je više od 430.000 žena, a njegova inačica postoji i u današnjoj Rusiji u obliku Roditeljskog ordena, koji nagrađuje trud oko podizanja već sedmoro djece, dok titulu sličnu ovoj dobijaju i majke u drugim postkomunističkim zemljama, poput Bjelorusije i Ukrajine.

Praksa osmišljena za podsticanje nataliteta u Drugim svjetskim ratom opustošenoj naciji, kao i za podsjećanje žena, simboličnih „majki nacije“ na njihovu „patriotsku dužnost“ prokreacije poslužila je autorici izložbe „Hero Mother“, feministkinji, profesorici i historičarki umjetnosti Bojani Pejić, koja već četvrt vijeka živi i radi u Berlinu, ali vrlo dobro poznaje društveno-političku stvarnost i umjetničku produkciju cjelokupne centralne i istočne Evrope, kao polazna tačka za propitivanje savremene pozicije žena u postkomunističkim zemljama.

S brojnim pitanjima na umu poput: šta se promijenilo za žene od pada komunizma, jesu li žene koje su za vrijeme socijalizma bile „zaposlene majke“ danas nešto drugo, kako definišemo junaštvo u demokratskim okolnostima, može li junaštvo biti društvena neposlušnost i otpor, Pejić nas navodi na promišljanje o tome šta je načelna demokratija donijela, a šta oduzela ženama na ovim prostorima. Osim toga, ona podsjeća na činjenicu da su se novoformirane demokratske vlade u istočnoj Evropi, ostavljajući po strani ekonomske probleme, politički haos i socijalnu nesigurnost, najprije prihvatile posla poništavanja „komunističke“ emancipacije žena, vraćajući žene u privatnu sferu, zatirući aktivističku i radničku važnost Dana žena i pokušavajući uspostaviti kontrolu nad ženskim tijelom, odnosno predlažući zakone o zabrani abortusa, koji je dotad, s izuzetkom Rumunije, bio legalan širom istočnog bloka. Premda je zakonska „nacionalizacija ženskog tijela“ do danas u potpunosti uspjela jedino u Poljskoj, konzervativni stavovi o „porodičnim vrijednostima“ i povratku žene u privatnu sferu zarad brige o djeci – ali i lakše eksploatacije na tržištu rada putem rada od kuće i drugih nesigurnih oblika zapošljavanja – s jačanjem nacionalističkih političkih stranaka sve su glasniji, te neprestano prijete da nas vrate u prošlost, poništavajući prava za koja su se žene i u ovom dijelu Evrope davno izborile.

Intimno i političko

Samo jedna s dugačke liste primamljivih izložbi umjetnika i umjetnica 20. i 21. vijeka koje su se u Berlinu mogle posjetiti početkom juna – kad je autorica ovih redaka imala sreću da se nađe u tom gradu – poput pregleda stvaralaštva nadrealističke fotografkinje i ratne fotoreporterke Lee Miller, grafičara, skulptora i filmadžije Williama Kentridgea, ili kontroverznog umjetnika Güntera Brusa, izložba „Hero Mother“ okupila je trideset umjetnica iz dvadeset zemalja s iskustvom socijalizma i komunizma, a među njemačkim, ruskim, poljskim, kubanskim, kineskim, bugarskim, vijetnamskim, kazahstanskim umjetnicama, kao i umjetnicama porijeklom iz naše regije, poput Marine Abramović i Sanje Iveković, našle su se četiri iz Bosne i Hercegovine: Maja Bajević, Danica Dakić, Adela Jušić i Selma Selman.

Različitosti socijalnih i političkih prilika zemalja iz kojih dolaze, kao i raznovrsnost medija koje umjetnice biraju za svoj izraz, od performansa, preko instalacije, do videoradova i fotografije, uslovile su da se šarolika izložba, kroz koju se ipak proteže povezujuća nit kontekstualnog pristupa, bavi brojnim podtemama: rodnim ulogama, nacionalizmom, ličnim slobodama, građanskim neposluhom, ličnim i kolektivnim sjećanjem, nasiljem u porodici, ženskim naslijeđem, odnosom majke i kćerke, iskustvom majčinstva pod teretom tradicionalističkih i nacionalističkih ideologija te direktnog uplitanja države u intimne odluke i privatni život. Uz predstavljanje lokalnih političkih specifičnosti zemlje iz kojih dolaze, većina predstavljenih radova, nastalih u posljednjih dvadesetak godina, bavi se sjećanjem i nepostojanom granicom između intimnog i političkog.

Već u atriju i pri penjanju stepenicama koje vode do galerije Momentum posjetioci su mogli čuti nekadašnju jugoslovensku himnu „Hej, Slaveni“ iz videorada Marine Abramović „Heroj“, kojim slavna umjetnica istovremeno odaje počast svom preminulom ocu, čija je smrt bila njegova jedina „predaja“ u životu i državi koje više nema, a u kojoj je taj otac bio nepobjedivi antifašista i komunista. Sanja Iveković u svojevrsnoj antireklami „Lijepa naša“ rađenoj za potrebe kampanje „Zaustavimo nasilje nad ženama“ posuđuje naziv i muziku hrvatske državne himne i dekonstruiše uobičajeni simbol „majke nacije“ predstavljajući je ovog puta licima pretučenih žena. Turska umjetnica Nezaket Ekici radom „Maskiranje“ potcrtava nezavidan položaj žena u islamskim, ali i zapadnjačkim društvima, instalacija ruske umjetnice Gluklye razapetom odjećom daje glas i vidljivost ruskom otporu Vladimiru Putinu, a Elżbieta Jabłońska autoportretima „Supermajke“ ironizira mit o „poljskoj majci“ kojoj je u „prirodi“ da se žrtvuje i trpi. Umjetnice koje su predstavljale Bosnu i Hercegovinu, a od kojih su tri bile junakinje naslovnica nekih od prethodnih izdanja Urban magazina, svojim radovima predstavljenim na izložbi „Hero Mother“ problematizovale su nama dobro poznate posljedice rata na intimu pojedinca i na cijelo društvo.

Od ratnih sjećanja do Drugog

Četvorominutni video Adele Jušić „Snajper“ temelji se na bilježnici njenog oca, snajperiste Armije Republike Bosne i Hercegovine, u kojoj je mjesecima vodio evidenciju o broju vojnika i vozača koje je ubio, sve dok i sam nije izgubio život na isti način. Jušić radom, koristeći fotografiju oca koja datira iz ratnog vremena, propituje koliko su sjećanja na rat isprepletena sa sjećanjima na porodično okruženje i djetinjstvo, te koliko stvarnost rata ide dalje od nacionalističkih, etničkih ili religijskih problema čiji diskurs prevladava u postratnom periodu, potcrtavajući važnost autobiografske vizure u tematizovanju historije i rata.

Maja Bajević je osim videom „How do you want to be governed?“, koji se bavi pozicijama moći, predstavljena radom u kojem se također prožimaju privatno i političko – privatno kao tradicionalna ženska sfera, i političko, u ovom slučaju ratno, kao muška sfera čije su žrtve i žene – „Žene na poslu – Pranje“, videoinstalacijom jednog od tri performansa koje je umjetnica izvela s grupom žena izbjeglih iz Srebrenice nakon genocida u julu 1995. Rad je začet u Sarajevu, gdje je Bajević uz pomoć žena na tkanini izvezla čuvene Titove izjave, poput one koja glasi: „Zemlja koja ima ovakvu omladinu ne mora se bojati za svoju budućnost“, ili: „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“ Značenje ovih političkih slogana „isprano“ je i potpuno uništeno tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i danas je teško ne uočiti njihovu ironiju. Tri žene iznova i iznova, danima peru izvezene tkanine, sve dok se one od pranja ne raspadnu – uništavajući vlastitu tvorevinu baš kako to historija često čini. „Političke poruke uvijek imaju privremeno značenje: stavljene u drugo vrijeme one postaju u potpunosti apsurdne. Sapiranje težine historije predstavljene kroz čuvene političke poruke iz bivše Jugoslavije reakcija je na nasilje koje političko može imati nad intimnim“, rekla je Bajević o svom radu.

Uticaj političkog na intimno fokus je i videorada Selme Selman „Slana voda (s 47)“, zasnovanog na ličnoj priči njene majke, koja je s Kosova još kao tinejdžerka bez dokumenata došla u Bosnu i Hercegovinu da bi živjela sa svojim nevjenčanim suprugom, a državljanstvo Bosne i Hercegovine uspjela je dobiti tek godinama nakon raspada zajedničke države i nakon prave birokratske bitke, u dobi od 47 godina. Video Selme Selman dokumentuje trenutak u kojem majci napokon uspijeva ispuniti životnu želju, odvesti je na more kako bi se uvjerila da je morska voda zaista slana, kao što su joj pričali. Na izložbi „Hero Mother“ mjesto je dobio i drugi rad iste umjetnice „Ne gledaj Ciganku u oči“, a koji se bavi stereotipima i predrasudama koje i danas prate Rome, u prvom redu dvostruko diskriminisane Romkinje. „Kao Romkinja, kao žena i umjetnica, izazivam publiku da obrati pažnju na diskriminaciju i komodifikaciju ženskog tijela“, riječi su Selme Selman.

Danica Dakić, predstavljena fotografijom „Rad je svjesna ljudska djelatnost“, što je marksistička definicija rada kojom ju je njena majka Jelica često savjetovala, bavi se odnosom prema radu i zajednici, stavljajući u fokus prožimanje ličnih uspomena i kolektivnog sjećanja. „Umjetnice na našoj izložbi koje su odlučile predstaviti svoj ‘rad sjećanja’, ili svoju dužnost sjećanja revidiraju mnoge događaje i prakse koji su odsutni u ‘bankama kolektivnog sjećanja’, destabilizujući tako institucionalizovane, istinski hegemonijske poglede na nacionalnu prošlost“, istakla je u pratećem tekstu izložbe Bojana Pejić.

Real but not True

Stvarno, ali ne i istinito
Stvarno, a ne tudi resnično

Solo exhibition
Tobačna 001
Ljubljana, Slovenia
Opening 24.02. 19h
24.02. – 24. 03.

The artistic practice of Adela Jušić (Sarajevo, 1982) is permeated with her personal experience and memories as well as politics and feminist discourse. A lot of her work investigates historical violence against women, recent Yugoslav wars and the unpleasant reality rooted in them.

The project Real but not True investigates a relatively short period from the beginning of the Second World War to the middle of 1950s, which was marked by drastic changes in politics concerning the position of women. At the onset of the war, women were massively mobilised to serve both as soldiers on the frontlines and behind the battle lines as part of the Antifascist Front of Women, and thus made their first massive strides into the public and political life in a manner that was previously unthinkable in the patriarchal society. In the post-war years, the political leadership declared the “women’s question” as solved. However, the rapid pace of women’s emancipation posed a direct threat to the patriarchal order and ultimately the AFŽ was dissolved at its Fourth Congress held in 1953. During the 1950s, women were called upon to return to their “natural” roles as mothers, housewives, educators, and nurses.

In her works, Jušić aims to problematize the role of women in the National Liberation Struggle and related politics of memory. Namely, the official versions of remembering turned those women who played an important part in the history of the struggle into idealised, almost allegorical metaphors with which mere mortals can hardly identify. Since the artist feels that the said policy has eroded on an important part of the emancipatory process, she wants to draw attention to the ways of (re-)creating the segment of the politics of memory that concerns the history women during the above mentioned period. Just to note some of the pieces exhibited … White Skirt, Red Skirt is based on the life stories of Rava Janković and Marija Bursać in the book Heroines (1967), which examines women’s characters in the spirit of exalting the Antifascist struggle. Set in a display case, the two pieces are accorded a museum context, thus alerting to the widespread absence of such witnesses in historical institutions. If Needed, We Are All Soldiers represents a series of visual interventions taken from the photographic monograph Sutjeska 1943–73. The drawings, imbued with a monumental charge and a rare vision, and entitled The Five-Year Plan— A Happier Future of Our Nations, shed light on the position of women in the post-war Yugoslavia. The sound piece She Went to War, on the other hand, uses alternating Fascist and revolutionary songs to assert that the women’s incentive for joining the National Liberation Struggle was not only based on their patriotic sentiment but also on the desire to attain equality with men.

Alenka Trebušak, curator

invitation-1

Umjetničku konceptualizaciju i aktivistički rad Adele Jušić (Sarajevo, 1982) određuje prožetost njenim vlastitim iskustvima i sjećanjima, te politikama koje proizlaze iz feminističkog diskursa. Kroz istraživanje ciklusa historijskog nasilja nad ženama usredsređuje se, na jednoj strani, na nedavnu historiju bivše Jugoslavije, a na drugoj na neugodnu sadašnjost koja iz historije proizlazi. Adela Jušić je aktivna članica i jedna od osnivačica Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA, u okviru kojeg je i koautorica Online arhiva Antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Jušić je ljubljanskoj javnosti, pored toga, posljednjih godina poznata i po svom učešću na festivalima Mesto žensk (Grad žena) i Rdeče zore (Crvene zore).

Projekat Stvarno, ali ne i istinito, koji obuhvata radove u različitim medijima, bavi se relativno kratkim vremenskim razdobljem od početka Drugog svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog vijeka, u kojem je došlo do drastične promjene u politici prema ženama. U prvom dijelu tog perioda, žene su bile masovno mobilizovane u vojne redove i u okviru AFŽa uključene u borbu u pozadini – tako su prvi put zakoračile u javni i politički život na način koji im je ranije, zbog patrijarhalnog uređenja društva, bio nedostupan. U drugom dijelu spomenutog perioda, žene su učestvovale u izgradnji nove države i društva. Nakon rata, politički vrh je »žensko pitanje« smatrao riješenim, sve dok brzi proces ženske emancipacije nije postao neposredna prijetnja patrijarhatu. AFŽ je na svom 4. kongresu održanom godine 1953. ukinut. Pedesetih godina 20. vijeka, žene su ponovo pozivane da se vrate svojim »prirodnim« ulogama majke, domaćice, odgajateljice i njegovateljice.

Adela Jušić u svojim radovima nastoji problematizovati učešće žena u NOB-u i s tim povezane politike sjećanja. Naime, žene koje su u toj borbi igrale važnu ulogu, zvanične verzije historijskog sjećanja promijenile su u idealizovanu alegoriju s kojom se ostalim smrtnicama teško poistovjetiti.  Jušić smatra da je time emancipatorski proces umanjen i stoga pažnju želi usmjeriti u načine (re)kreiranja politika sjećanja, povezanih s ulogom žena u spomenutom vremenu. Rad Bijela suknja, crvena suknja nastao je na temelju pripovijesti o Ravijojli Janković i Mariji Bursać iz knjige Žene heroji (1967) u kojoj su ženske ličnosti prikazivane u duhu glorifikacije antifašističke borbe. Postavljen u vitrinu, rad dobija muzejski kontekst i upozorava na nedostatak takvih svjedočanstava u historijskim institucijama. Ako zatreba, svi smo armija predstavlja seriju intervencija na fotomonografiji Sutjeska 1943 – 73. Crteži s monumentalnim nabojem, vizionarskim duhom i naslovom, od kojih valja spomenuti Petogodišnji plan – sretnija budućnost naših naroda otkrivaju šta se sa ženom događalo u postratnom razvoju Jugoslavije. Audio instalacija Ona je otišla u rat, kroz smjenjivanje fašističkih i revolucionarnih pjesama, otkriva motiv žena za pridruživanje NOB-u, koji nije bio samo patriotizam, nego i u želja za ostvarenjem jednakih prava.

Alenka Trebušak, kustosica


Stvarno, ali ne i istinito – Tijana Okić

Prvi, a osobito Drugi svjetski rat za žene na području Jugoslavije označili su prekretnicu. Žene je u Kraljevini Jugoslaviji imale par uloga. One su mogle biti supruge, majke (vlasništvo) i jeftina radna snaga. Pravno im nije bio zagarantiran niti status osobe.  Već s Prvim svjetskim ratom dolazi do polaganih promjena koje će kulminirati izvojevanom pobjedom u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Dok su za vrijeme Prvog svjetskog rata muškarci bili na frontovima, žene su zauzele upražnjena mjesta do tada rezervirana isključivo za muškarce. Za vrijeme Drugog svjetskog rata žene su, dajući svoj obol u Narodno-oslobodilačkoj borbi, podnijele veliku žrtvu zajedno sa suborcima, pružajući nadljudski otpor i mobilizirajući se protiv neprijateljskih snaga na sve moguće načine: legalnim i ilegalnim radom, na okupiranoj i oslobođenoj teritoriji, u strahu i u slobodi žene su radile u borbi za pobjedu nad neprijateljem i fašizmom.

Drugi svjetski rat je, riječima Mitre Mitrović bio rat u kojem se brisala i pomicala granica između fronta i pozadine. Žene su tako bile i front i pozadina; i armija puškomitraljezaca, ali i armija rada u pozadini. Svojim tijelima, u borbi i fizičkom radu, žene su omogućile revoluciju i dobrim dijelom doprinijele ishodu Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.  Puškom su se borile i u krvi izborile prava koja uživamo još i danas. Kao dvije najvažnije tekovine njihove borbe ne smijemo nikada zaboraviti da su se izborile za pravo glasa i pravo na obavezno osnovno obrazovanje.

Kao jedna od najmasovnijih ženskih organizacija, ne samo na našim prostorima, već uopće, u svijeu, isticao se tada Antifašistički front žena koji je brojao preko 2 miliona članica. “Ta brojka čini najveći ženski organizirani pokret u Drugom svjetskom ratu. Borilo se 100.000 žena (partizanki), njih 2.000 su dobile vojni čin. 25.000 partizanki je ubijeno, a preko 40.000 ranjeno u borbi.” AFŽ svojom brojnošću i svojim djelovanjem ostaje trajno upisan kao jedna od najsjajnijih faza ženskog organiziranja ikada i igdje.  Uloga AFŽ-a po završetku Drugog svjetskog rata sa bojnog polja prelazi u borbu za izgradnju i obnovu zemlje. Kada se 1947. godine donosi odluka o realizaciji prvog petogodišnjeg plana, AFŽ postaje jednom od organizacija koja predanim udarničkim radom izvršava obaveze na obnovi i izgradnji zemlje. Ostvarenje petogodišnjeg plana u velikoj je mjeri ovisilo od udarničkog i herojskog rada žena kao rezervne armije rada kojom je izgrađena sretnija budućnost jugoslavenskih naroda. Žene su tako kopale, gradile pruge i željeznice, radile u rudnicima, na poljima, na podizanju infrastrukture i fabrika. Pored svog udarničkog i herojskog rada na obnovi i zgradnji, nastavile su obavljati i sve tradicionalne dužnosti. Na njih je padala briga o djeci, bolesnima, starima, nemoćnima i kućanstvu. AFŽ je fenomen jednot vremena u koje je upisano vrijeme svjedoka, vrijeme borbe u kojoj su se žene stvarno, ali ne i istinito izborile za svoja prava, vrijeme u kojem se za žene promijenilo sve i u kojem je sve ostalo isto.

Kako se mi odnosimo prema toj prošlosti u vrijeme potpune disolucije bilo kakve ideje o zajedništvu i kolektivnoj borbi? S jedne strane, za generacije koje potpuno odsječene od svoje prošlosti, uopće pojmiti moć i obim AFŽ-a predstavljalo bi pravi i istinski pomak u borbi protiv dominantne ideologije zaborava, vječne sadašnjosti i historijskog revizionizma reakcionarnih snaga. S druge pak strane, radikalna de-historizacija i mitologizacija AFŽ-a na ljevici dovele su do potpunog nerazumijevanja historijskih okolnosti i uzroka koji su na koncu doveli do formiranja AFŽ-a i uloga koje su za AFŽ od početka bile predviđene. Upravo zbog toga, danas više nego ikada našu vlastitu prošlost moramo misliti kritički, a ne nostalgično, protiv ideologije zaborava borbeno se sjećajući i sakupljajući iskustva iz kojih možemo naučiti mnogo. O prošlosti, ali i o nama samima.

Download PDF invitation
Link to FB event
Link to Tobačna website

 

Tobačna 001 Residency

IMG_0005-700x460

CC Tobačna 001 is hosting Bosnian artist Adela Jušić who has exhibited in around 100 international exhibitions including Manifesta 8, Murcia, Spain; Videonale, Kunstmuseum Bonn, Germany; Image Counter Image, Haus der Kunst, Munich, Germany, Balkan Inisght, Pompidou Center, Paris etc. She has participated in several artists in residence programs (ISCP, New York; Kulturkontakt, Vienna; i.a.a.b. Basel) and in 2013 she won Special award of Belgrade October Salon. Her solo exhibition in CC Tobačna 001 is opening in February.

Tobačna website

Dusseldorf Photo Weekend

Capturing the Moment
Lecture and screening by Darija Šimunović
Haus der Universität, Schadowplatz 14, February 04th, 2017 at 2 p.m.

The lecture by Darija Šimunović will introduce video art works from the imai foundation archive which all refer to photography via their subject, aesthetics or media. The artists use photographs as their source material (Maria Vedder, Adela Jušić), question witnessing of images spread in the media (Thomas Kutschker, Andreas Troeger), create animated films from individual photographic records (Barbara Hlali) or study the subject of photography (George Snow, Róbert Olawuyi).

Link to Imai website

download
The Sniper – Adela Jušić, video, 2007, more about the work here

Inter media art institute – imai foundation archive

Several of my video works entered imai foundation archive:

The Sniper
When I die you can do what you want
Artist’s Statement

The imai – inter media art institute foundation was founded in 2006. It was founded to establish an institution in Germany dedicated to the distribution and preservation of media art and associated activities. The foundation was set up on the initiative of the provincial capital of Duesseldorf and the Cologne media art agency 235 MEDIA. With strong support of the “Kunststiftung NRW” (arts foundation of the state of North Rhine Westphalia), the “Kulturstiftung der Länder” (cultural foundation of the Federal states), and in co operation with the NRW Forum and the foundation “Museum Kunstpalast” the extensive video art collection and the respective distribution structure which 235 MEDIA had built up from the 1980s were transferred over to imai, the independent, non-profit foundation.

More info at the official website:
http://www.stiftung-imai.de/

Artist s Statement-Manifesta 4
Adela Jušić – Artist’s Statement, video installation, Manifesta 8, 2010, more about the work here

Exhibition and book Presentation

Izložba i promocija zbornika – Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava

Četvrtak, 29. decembar 2016. godine u 19 sati
Galerija suvremene umjetnosti Charlama
(Privredni grad KJP, Centar Skenderija)

Iskustvo pobjede i poraza, afežeovsko i naše, prošlo i sadašnje, podsjetnik je da naše nove i buduće borbe i frontovi koje trebamo utvrditi, i brojne bitke koje trebamo izvojevati stoje otvoreni i jednom otjelovljeni u borbi afežovki za bolje sutra.

poster

Zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, jedan je od ishoda višegodišnjeg rada Udruženja Crvena na stvaranju online Arhiva antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (http://www.afzarhiv.org/). Dio je to napora da se doprinese kolektivnom znanju o djelovanju Antifašističkog fronta žena, ali i potraga za onom stranom historije koja je uvijek bila na marginama. Unatoč masovnosti koja je bila važan cilj, te kasnije odlika Antifašističkog fronta žena (riječ je o najbrojnijem pokretu žena na našim prostorima i šire), AFŽ ostaje historijskom nepoznanicom. Online arhiv i Zbornik koji je iz njega nastao mogu poslužiti kao historijske lekcije ili čitavi udžbenici, uz pomoću kojih, s onu stranu patrijarhata i revizionističkih ideja totalitarizma, pokušavamo misliti vlastitu historiju, bez da je monumentaliziramo.

Pet autorskih tekstova ispisuju ideološki višestrane reprezentacije AFŽ-a, s jedne strane propitujući revolucionarne lomove, a s druge kontradikcije trenutka koji je označio historijski preokret za žene. U Zborniku, kojem je svoj doprinos dalo i pet bosanskohercegovačkih vizualnih umjetnica, pronalazimo ilustracije ključnih tema Arhiva, kao što su politička, ilegalna i borbena djelovanja jugoslavenskih žena neposredno pred, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Tokom istraživačko-kreativnog procesa koji je prethodio stvaranju Zbornika, osim ilustracija, umjetnice su, u različitim crtačkim tehnikama, producirale i nove radove koji sačinjavaju ovu grupnu izložbu.

Autorice i autor tekstova su: Ajla Demiragić, Chiara Bonfiglioli, Danijela Majstorović, Tijana Okić i Boriša Mraović, dok ilustracije i umjetničke radove potpisuju: Adela Jušić, Aleksandra Nina Knežević, Kasja Jerlagić, Nardina Zubanović i Sunita Fišić.

Na izložbi će po prvi put biti prikazan i video “Drugarica je bila ovdje” sarajevskog umjetnika Maka Hubjera, koji se u recentnom periodu bavi spomenicima socijalističke Jugoslavije i njihovim “arhiviranjem” u prostore izvan političkog.

Zbornik je objavljen uz podršku Rosa Luxemburg Stiftung – Southeast Europe, dok su produkcija radova i izložba omogućeni podrškom Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti.

Link to photos of the opening

Adela Jušić, drawing, digital drawing, mixed media, 2016