Oslobođenje – Maja Abadžija

Glas i muzika, narativ i historija

16.08.2018.

Savremena bosanskohercegovačka vizuelna umjetnica Adela Jušić nedavno je u sklopu edukativno-kulturnog programa British Councila održala predavanje u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Govorila je o narativu i zvuku u savremenoj umjetnosti i predstavila je svoj rad “Priče za laku noć”, nastao u saradnji sa Lanom Čmajčanin, koji u značenjsku igru upliće iste elemente. Tumačila je ne samo vlastite nego i radove kolega i koleginica iz regije, pa smo iskoristili priliku da s njom porazgovaramo o tome kako novi vidovi umjetnosti funkcionišu i dopiru do publike.

Jušić se, pak, ubrzo nakon predavanja javila iz Poreča, gdje boravi u okviru projekta “Umjetnik na odmoru” koji se organizuje kao aktivnost Muzeja avangarde, Instituta za istraživanje avangarde i Kolekcije “Marinko Sudac”. Riječ je o inicijativi koja prikuplja i predstavlja javnosti međunarodno poznate umjetnike koji u svom radu koriste naslijeđe avangardnih pokreta, kao i one koji nastavljaju prakticirati radikalnu umjetnost i razvijati njenu estetiku. Jušić u Poreču boravi, kako je kazala, u društvu “našeg najvećeg živućeg historičara umjetnosti – Ješe Denegrija”.

U ratnoj spavaonici

image
AFŽ JE BIO FEMINIZAM NA DJELU KOJI NAM JE U NASLJEĐE OSTAVIO SKORO SVA PRAVA KOJA DANAS IMAMO I KOJA NAM DANAS ČAK POKUŠAVAJU OTETI

Rad “Priče za laku noć” produciran je 2011. godine, a činjenica da je otkupljen za projekat “Umjetnost i pomirenje: konflikt, kultura i zajednica” i da postaje dio stalne postavke Historijskog muzeja BiH, “Sarajevo pod opsadom”, Jušić i njenu saradnicu Čmajčanin čini jako ponosnom.

– Predavanje održano u Historijskom muzeju BiH je zapravo bilo prva prilika da rad predstavimo u BiH. “Priče za laku noć” izabrao je internacionalni žiri među pedesetak aplikacija pristiglih na konkurs muzeja i Univerziteta u Londonu. Rad je bilo logično prijaviti jer je ispunjavao sve propozicije konkursa i, na našu veliku radost, na konkursu je i pobijedio. Uslijedila je produkcija i konačno, nakon dosta posla i adaptacije rada kako bi što bolje funkcionisao u sklopu stalne postavke “Opkoljeno Sarajevo”, predstavljen je mnogobrojnoj publici na otvaranju izložbe “Reconciliations”. Rad ostaje tamo zauvijek ili dok se kulturne politike BiH ne promijene. Ja sam već mnogo puta surađivala sa Historijskim muzejom i kao i do sada, ova je suradnja bila jako dobra i zaista cijenim ono što direktorica Elma Hašimbegović i cijela ekipa radnika i radnica muzeja tamo radi i pokušava izgraditi, kazala je Jušić.

Kao brojni drugi radovi Jušićeve, i “Priče za laku noć” počivaju na narativu i zvuku. Za ovu je umjetnicu zvuk izuzetno bitan medij, jer se u svojoj praksi često koristi narativom, tekstom i govorom, a neizostavan je i kada radi performans ili videoperformans. Koristi vlastiti, ali i glasove drugih kako bi govorila o memoriji, oralnoj historiji, ženskoj historiji, te upotrebljava i muziku.

– Upravo u radu “Priče za laku noć” koristim muziku kao podlogu za priču djece naše generacije, vremenski smještenu u period opsade Sarajeva, u prostor podruma u kojem smo kao djeca proveli tri i po godine. Muzika je ovdje i dramaturški element za samu priču. Autor muzike je naš kolega Ognjen Šavija, član umjetničke grupe Ambrosia s kojom sam prvi put radila davne 1995. godine, učestvujući u njihovim performansima u Kamernom teatru 55, te nedugo zatim u Domu mladih Skenderija. Ti performansi i suradnja sa Ambrosiom koja se u svojim performansima dosta koristila zvukom – muzika, poezija, naracija, bili su moji prvi dodiri sa performansom i imali su, tek kasnije sam to osvijestila, dosta uticaja na moj rad godinama kasnije, ispričala je Jušić.

“Priče za laku noć” spoj su narativa, muzike i vizuelne imitacije prostora podrumskih šupa, ratnih spavaonica, a sastoje se od šest zvučno-narativnih zapisa na bosanskom jeziku. Adelu pitamo kako razumijeva mogućnosti, ali i ograničenja ove umjetničke tehnike.

– Ono što je u savremenoj umjetnosti i kombinaciji narativa i zvuka problem jeste svakako jezik. Mladen Stilinović, hrvatski postkonceptualni umjetnik, rekao je: “Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”. I danas je ova izjava podjednako aktualna u praksi savremenih umjetnika i umjetnica. Prostor na kojem izlažemo, galerije i kulturne institucije zapadne Evrope usvojile su engleski jezik kao jezik scene i umjetničkog tržišta. Umjetnici i umjetnice naše regije imaju dvije opcije: govoriti i raditi na engleskom jeziku ili ostati marginalizirani u svom djelovanju, kaže Jušić.

Baš zato je i 2011. godine, kada je rad produciran za grupnu izložbu u Stockholmu, problematičan bio jezik. Da li bosanski narativ prevesti, da li ga dati na engleskom jeziku? Hoće li integrisanje prevoda u rad razbuditi pažnju publike koja, ipak, živi u dobu informacija, nižeg praga strpljenja? Jušić priča:

– Rizik je, zaključile smo, bio prevelik. Nakon mnogo analize i razmatranja, iznašle smo način da problem jezika riješimo u našu korist, tj. da ga stavimo u službu rada, da problem iskoristimo kao dodatno sredstvo, medij, kao prednost. Prevele smo tekst na engleski jezik i snimile naratorku – voditeljicu FTV-a Nedu Tadić, kako čita tekst, te ga montirale sa glasovima naših prijatelja i prijateljica koji su svoje “priče” ispričali na bosanskom jeziku. Ideja je bila da naratorka nježnim i milim glasom na engleskom jeziku priča priče za laku noć, a zatim da se iz daljine ponekad pojavljuju glasovi na bosanskom, realni, stvarni, prisutni, glasovi koji zaista pričaju o ratnom djetinjstvu. Ovdje se treba staviti u poziciju nekog iz zapadne Evrope, dijela svijeta koji je ignorisao opsadu Sarajeva – najdužu opsadu jednog grada u modernoj historiji i takoreći dozvolio da se usred Evrope ljudi ubijaju na najsvirepije načine. Iz te pozicije strana publika sluša priču koja na njima poznatom jeziku uspavljuje, oni leže u udobnom prostoru spavaonice. Ubrzo spoznaju da to nije obična spavaonica, već podrum, prostor u kojem se djeca kriju od granata, provode dane u mraku i neizvjesnosti, hladnoći i gladi. Onda se začuju glasovi na nekom tamo stranom jeziku i više to nisu priče za laku noć, već priče o borbi za goli život, za opstanak, priče o dječijoj snalažljivosti i kreativnosti u ekstremnim nehumanim okolnostima rata i opsade.

Gdje je ženska historija?

image
ADELA JUŠIĆ, NEPOZNATA PARTIZANKA/FOTO: ALMIN ZRNO

U odnosu na tradicionalnije forme umjetnosti, medij zvuka pred publiku stavlja izazov recepcije koji je posve druge prirode. On ima veze, priča Jušić, sa njegovim vremenskim aspektom, bez obzira na to je li riječ o muzici ili naraciji. Njegov vremenski aspekt traži vrijeme za recepciju, a važan je, kako kaže Jušić, jer može da “reflektuje i bavi se memorijom, da uspostavlja relacije između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti…”. Zvuk traje i ima potencijal reći nešto o trajanju samom, ili prekidu trajanja. Jušić ga dovodi u vezu i sa radom Briana Enoa koji se mijenja “polako i dugotrajno, u 77.000 oblika koji se mogu posmatrati pojedinačno, zajedno, u dijelovima, sve zavisno od momenta kada uđemo u galeriju, te vremena koje provedemo tamo”.

Jušić je na predavanju pokazala i radove “Muzička kutija” Lane Čmajčanin, “Prokleta brana” Lale Raščić, „Slana voda (s 47)“ Selme Selman. U razgovoru za Oslobođenje naglašava kako se i ove umjetnice dosta bave narativom, jer oralna historija, naracija, lično žensko iskustvo i životne priče majki ili drugih žena predstavljaju izvor, odnosno mjesto političkog djelovanja, refleksije, kritike, osvještavanja. Isto važi i za radove po kojima je i sama Jušić možda najviše prepoznatljiva – za one koji se tiču pamćenja dostignuća žena u NOB-u i AFŽ-a.

– Ženska historija je kao i svuda često ostala i ostaje nenapisana. Ona se zato prenosi oralno, kroz priče naših majki, nana, baka, na nas našu djecu i buduće generacije. Neki historičari smatraju da u Jugoslaviji neprijatelj ne bi bio pobijeđen da nije bilo tako masovnog učešća žena u antifašističkoj borbi, u NOB-u. Tako se oni moji radovi koji se bave AFŽ-om, ulogom žena u odbrani Jugoslavije i u poslijeratnoj izgradnji zemlje neminovno oslanjaju na arhivske dokumente i intervjue, vodeći se, kako individualnim iskustvima žena u burnim godinama rata i postratnim gladnim godinama, tako i kolektivnim iskustvom jugoslovenskih žena u djelovanju dvomilionske organizacije AFŽ-a. Tu spadaju i masovne akcije opismenjavanja, političkog agitiranja, jednom riječju, emancipiranja miliona naših žena, što je bio prvi korak ka političkoj, ekonomskoj i socijalnoj jednakosti što je konačno doprinijelo i tome da sam ja danas kao žena u mogućnosti da se bavim političkom umjetnošću, govorim za novine i da me se uopšte išta pita, ističe Jušić, inače jedna od autorica arhiva Antifašističkog fronta žena BiH u okviru Udruženja Crvena.

Krucijalna uloga žena Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, bilo da je riječ o radu AFŽ-a ili direktnom sudjelovanju na bojnom polju, ne uči se u školi ni danas, niti se u dovoljnoj mjeri učila prije. Baš taj aspekt teme intrigira i Jušićevu, koja, kako govori, kroz vlastiti rad pokušava “oživiti ovaj dio ženske historije koji je važan dokaz da je velika promjena moguća, da smo ujedinjene jače i da možemo mijenjati tok historije u svoju korist”.

– Iako feminizam nije riječ koje su naše afežeovke koristile, jer se tada feminizam vezivao za buržoaziju, to je zaista feminizam na djelu koji nam je u nasljeđe ostavio skoro sva prava koja danas imamo i podrazumijevamo i koja nam danas čak pokušavaju oteti ili su već oteli. Evo odnedavno nam nalažu i kako se trebamo odjenuti na fakultet, a pritom se gotovo niko ne bavi pitanjem besplatnog školstva ili obdaništa, što su osnovna pitanja našeg i cjelokupnog društvenog boljitka. Umjesto toga, pokušavaju da nas dalje ograničavaju, vodeći se konzervativnim političkim stavovima i etnonacionalističkim principima koji su u svojoj osnovi patrijarhalni, na štetu nas, ali da se ponovim, ne samo nas već cijelog društva i budućih generacija, uvjerena je Jušić.

Zato je i (historijski) narativ mjesto gdje umjetnost može tražiti potencijalna rješenja ili inspiracija za nove borbe. Jušić ga vidi kao mogućnost da se žene regije ujedine i prevaziđu granice etničkog i nacionalnog, ali i da shvate kako su problemi koji su nam najpreči i koji nas najviše muče – ekonomske prirode, te ih, kako kaže, “zajednički moramo rješavati na jednom širem planu, uprijeti zajedničkim snagama i izboriti za sebe, za sve nas bitku koju su naše pretkinje započele”.

LINK to original text on Oslobođenje

Advertisements