O sveopćoj entropiji značenja

Tijekom ljetnih se mjeseci mnogo događaja iz područja umjetnosti i kulture “seli” na obalu i otoke, a jedan od dugovječnijih godišnjih događanja je i Almissa Open Art festival, kojeg već devet godina organizira i vodi umjetnik Vice Tomasović. Ove je godine festival, čija je misija dovođenje najrecentnijih kulturno-umjetničkih praksi u Omiš, održan od 9. do 14. kolovoza na javnim gradskim prostorima, utvrdi Mirabeli i Muzeju Grada Omiša.

Ovogodišnje festivalsko izdanje nosilo je kustoski potpis Siniše Labrovića, koji se pri koncipiranju teme festivala pozvao na “dolazak ‘post-činjeničnog’ vremena u kojemu istina i fakti uzmiču pred emocijama, uvjerenjima i retoričkim kreacijama u svrhu ostvarenja raznih probitaka”. Krovna tema sažeta je u naslovu Začepi, molim te!, čije značenje Labrović tumači kao zapovijed moćnih i time kao cenzuru, a s druge strane kao molbu svima nama da u vrijeme entropije značenja i urušavanja važnosti sadržaja, ponekad zašutimo. Kako je bilo ove godine na Almissi, pročitajte u nastavku!

 

*Almissa Open Art festival 2018. / foto: Rino Efendić

Festival je otvoren izložbom fotografija Antuna Maračića Ispražnjeni Ispražnjeni okviri – Iščezli sadržaji, 1991.-1994. / 1991.-2017. Godine 1994., te ponovno 2017., Antun Maračić je natpisnim pločicama apropirao dvadesetak praznih okvira oglasnih ploča zaostalih na pročeljima zgrada širom Zagreba. Prazni okviri koje je obilježio upućuju na opće stanje u društvu, na odlazak ljudi, na nestanak djelatnosti, na odsutnost vrijednosti…  Uokvirujući fotografije obilježenih okvira i ploha, izvedena je galerijska inačicu rada. Pločica koja je sada stavljena na okvir uključuje i konkretnu adresu na kojoj je rad realiziran. Na izložbi je dokumentiran i čin neznanog aktivista koji s izuzetnom  pedantnošću obišao sve navedene adrese i bez izuzetka, koristeći adekvatan alat, izvršio ‘terminaciju’ svih apliciranih pločica.

 

*Antun Maračić / foto: Rino Efendić

Performerski dio Almissa festivala započeo je dvosatnim performansom Gledanje slike Dina Bićanića. U najprometnijem dijelu Omiša, na Trgu Svetog Mihovila, Dino je dokoličario zagledan u ljepotu horizonta, slavni dalmatinski rez u kojem se spajaju zemlja i more, dok i sunce nije otišlo u sjenu. Umjetnik je izjavio da je ugodno iznenađen podrškom i odazivom na njegov performans jer su se mnogi zaustavljali ne bi li s njime podijelili pogled u ljepotu, a zajedničko dvosatno kontempliranje završilo je gromkim pljeskom za Dina.

  
*Rad Dina Bićanića / foto: Rino Efendić

Druga večer je završila projekcijom dokumentarnog filma Gorana Devića Buffet Željezara. “To je velik, važan, istovremeno potresan i duhovit, majstorski režiran i politički iznimno aktualan film koji predstavlja punokrvan testament hrvatske stvarnosti”, stoji u obrazloženju ovogodišnjeg Grand Prixa Dana Hrvatskog filma. Omiška publika s uzbuđenjem je gledala duge statične kadrove kojima je Dević dokumentirao posljednjih šest dana rada kafića na sisačkom autobusnom kolodvoru, pored željezare koja je nekoć bila jedna od najvećih u Istočnoj Europi. Film prati kavanske razgovore vlasnika, Erne i Dževada s  rijetkim gostima kafića, bivšim radnicima tvornice, šoferima, penzionerima i alkoholičarima, prije konačnog zatvaranja ugostiteljskog objekta. Glavna je tema razgovora odlazak u Njemačku – novi raj na zemlji za pripadnike nekadašnje socijalističke radne klase.

Treću večer festivala Dino Bićanić nastavio je s performansom Gledanjem slike, na istom mjestu u drugo vrijeme, nakon čega je Ana Kuzmanić projicirala rečenice koje je prikupila od stanovnika Omiša tijekom istraživanja njihovih iskustava i mišljenja o suvremenom turizmu. Rad je izveden kao video projekcija na stepenicama koje vode do utvrde Mirabele, najmarkantnijeg znaka grada. “It is all about the stars” jedna je od rečenica koje se izmjenjuju na stepenicama, a koje istodobno imaju i romantični potencijal kontempliranja o zvijezdama, ali i surovu procjeniteljsku kvalifikaciju kvalitete nečije usluge.

 

 
*Rad Ane Kuzmanić / foto: Rino Efendić

Program je završen dvokanalnom video instalacijom Cigani i Psi Zorana Todorovića. Od nastanka, 2007. godine rad je izazvao niz polemika, komentara kao i teorijskih rasprava i analiza. Vizualni sadržaj realiziran je s puno šuma i nejasnoća, tako da ne pruža previše informacija o događaju koji je snimljen, pa je naslov iznimno važan dio rada jer bi trebao kod publike proizvesti značenjski okvir u kojemu će iščitati vizualni sadržaj. Snimke su nastale tako da su mladi Romi koji prose i psi lutalice oko vrata nosili kamere koje su bilježile okolinu i događaje tijekom njihova kretanja.

*Projekcija filma “Cigani i psi” Z. Todorovića / foto: Rino Efendić

Četvrta večer Almisse započela je performansom Emisija Vlaste Žanić. Zalijepivši na haljinu deset radio prijemnika i namjestivši ih na deset različitih svjetskih radio postaja prošetala je glavnom ulicom omiškog Starog grada i izazvala pozornost i čuđenje kod turista, a odobravanje kod domaće publike. Na pitanje gostiju o čemu se radi konobarice, prodavači i mali poduzetnici upućeno su odgovarali: “It is performance, of course!”. Već postojećoj živoj post-babilonskoj množini jezika koja se čuje na svakom Omiškom kantunu, umjetnica je priključila svojih desetak pridonoseći tako uvažanju međusobnih nerazumljivosti i radosti privremenih zajedništava.

*Vlasta Žanić izvodi rad “Emisija” / foto: Rino Efendić

Ana Kuzmanić izvela je treći dio svoje video lamentacije kolažirane od prethodno prikupljenih mišljenja Omišana o turizmu. Njihovim riječima: “I remember when I was a small kid / I thought this was the centre of the world. / Not much of that left.”, žalost za vremenima dječje i predturističke nevinosti, nisu ustuknuli izraziti perfektnim “latinskim”.

Večer je završila performansom Two wrongs make one right Gabriele Mateescu i Marine Opreae, mladih umjetnica iz Bukurešta. U potpuno zamračenoj prostoriji u Gradskom muzeju Omiš uvodili su grupe od sedam posjetitelja koji su sjedili u sredini prostorije. Glas koji dolazi iz zvučnika reproducirao je izjave o prirodi umjetnosti važnih svjetskih umjetnika koji su imali dovoljno samopouzdanja da definiraju umjetnost. Umjetnica koja se u igri složila s izjavom uzvikujući “Istina” palila je šibicu, dok bi je druga umjetnica, uzvikujući” laž!” lovila i gasila šibicu, vračajući publiku u izvorni mrak nediferenciranog jedinstva.

Almissa u Omišu proteklih devet godina prošla put od festivala čiji događaji su bili prihvaćani od dijela publike sa sumnjom nerazumijevanjem i sprdnjom, a ponekad i odbijanjem, do toga da suvremenu umjetnost stanovnici prihvaćaju kao dio identiteta grada, pa spremno objašnjavaju gostima da ono što upravo gledaju se zove video instalacija ili performans. Na ovogodišnjoj Almissi dogodio se poseban pomak između publike i izvođača jer je prvi put gledatelj postao izvođač performansa. Nediljko Baškarad, u Omišu poznat kao Neno Tanc, u razmjeni mišljenja u kafiću, kada se neformalno evaluirao program festivala, doveo je u pitanje i smisao i fizičku zahtjevnost performansa Gledanje slike Dina Bićanića izjavivši da bi i on sam s lakoćom dva sata gledao i kontemplirao sliku. Organizatori festivala spremno su mu izašli u susret i dogovoren je dvosatni termin.

 
*Neno Tanc izvodi performans “Gledanje slike Dina Bićanića”. / foto: Rino Efendić

Nediljko je zadržao koncentraciju prvih deset minuta nakon čega je shvatio svu zahtjevnost suvremene izvedbene umjetnosti. Besadržajnost i praznina slika gledatelju vraća njegov pogled, pa je ono s čime se gledatelj suočava, nije “sadržaj umjetnosti” već sam gledatelj. U slici se suočava sam sa sobom. Zato je hrabrom Nediljku uskoro trebala asistencija prijatelja Boba koji ga je opskrbljivao pićem i duhanom, a Nediljko se zabavljao ljuljajući sliku, podižući je u horizontalni položaj i brojanjem točkica u strukturi slike, nabrojavši ih 167 u jednoj horizontalnoj liniji. Velika kriza koja je prijetila odustajanjem dogodila se nakon sat i petnaest minuta, ali je tada Nediljko u slici otkrio vlastitu asocijaciju s pjesmama Olivera Dragojevića, pa je do kraja performansa pjevušio hitove”Galeb i ja” i “Trag u beskraju”. Pronašavši oslonac u Oliveru, Nediljko je izdržao do kraja i postao autor, čime je do kraja izbrisana granica između publike koja je do sada samo konzumirala ili dijelom participirala u umjetničkim izvedbama, već je postala autor i umjetnik. Nediljko Baškarad ostat će zlatnim slovima upisan u povijest Almisse!

Žarko Aleksić realizirao je djelo koje tematizira različite aspekte jezika. U vremenu kognitivnog kapitalizma gdje se mentalni produkti u vidu znanja kroz  ideološku indoktrinaciju “prodaju” kao roba, zapadni mediji otkrivaju “Post truth”,  kada sami počinju da gube primat nad narativom. Istina shvaćena kao korespondencija sa stvarnošću postoji jedino u jeziku koju Žarkov rad kroz različite aspekte jezika pokušava tretirati. Metodološki, rad je triptih sačinjen od videa, oglasa i performansa. Svaka cjelina ima zaseban naziv , pa tako video tematizira organ jezika kao organ mišljenja (jezični performansi), oglasi polijepljeni po oglasnim tablama u Omišu tretiraju iznajmljivanje čeonog režnja koji sluzi za izvršne funkcije. To je najkasnije evoluirani dio mozga i smatra se da nas baš on čini ljudima i razlikuje od ostalih primata. Posljednji dio, performans Why Don’t Apes Point?” (Zašto majmuni ne upiru prstom), inspiriran je antropološkim tekstom Michaela Tomasella. Umjetnik je u šetnji kroz Omiš nekoliko puta zaustavljao i pokazivao prstom prema mjestima koja su mu od dolaska u Omiš postali osobno važni, a publika je od ponuđenih fragmenata mogla konstruirati svoje priče.

*Rad Žarka Aleksića. / foto: Rino Efendić

Umjetnica Adela Jušić na dvosatnom performansu Čitanje: Oslobođenje (Reading: Liberation) čitala je bosansko-hercegovačke dnevne novine Oslobođenje, iz razdoblja 04. – 08. kolovoza 2005., odnosno perioda vojne akcije Oluja, u kojoj je sudjelovala i Armija BiH. Nedavna godišnjica ove vojne akcije bila je polazište za istraživanje teme, te je umjetnica došla u posjed originalnih primjeraka ovih novina i selektirala dijelove koji govore o hrvatskoj vojnoj akciji, ali i o već tad poodmakloj opsadi Sarajeva, najdužoj opsadi jednog  grada u modernoj povijesti, te ratnoj svakodnevici, stavljajući naglasak na goli život u glavnom gradu koji se odvija pod ekstremnim uvjetima gladi, beznađa, te neizvjesnosti. Koncept “post truth” te “fake news” su važni i u ovom performansu, jer umjetnica čita vijesti nakon 23 godine, te se ne bavi niti hrvatskom, niti srpskom perspektivom iz koje se danas uglavnom promatra, slavi ili kritizira Oluja, već iz perspektive BiH koja se nakon Oluje nalazi između upravo ove dvije vojne sile, te se mediji ratne BiH bave idejama podjele zemlje između Hrvatske i Srbije, Miloševića i Tuđmana i istovremeno se plaše nastanka islamske države, odnosno ne vide kraj ratu i sarajevskoj opsadi. Tijekom performansa umjetnica čita i one dijelove novina koji nas za čas izvuku iz svakodnevne internacionalne, etničke i religijske politike  i vrate u ono što je najstrašnija ratna zbilja, čitajući osmrtnice ili dajući nam podatke o humanitarnoj pomoći, broju ljudi koji se hrane u javnim kuhinjama, broju granata koje su pogodile civilna područja zemlje i slično.

*Adela Jušić izvodi rad “Čitanje: Oslobođenje” / foto: Rino Efendić

Ana Kuzmanić prikazala je i posljednji dio video instalacije koja je tematizirala opservaciju Omišana o životu u vremenu turizma, a posljednje večeri festivala u Gradskom muzeju Omiš prikazana su dva video rada i jedan dokumentarni film. Rino Efendić prikazao je video Čudotvorna tvornica sinjska u kojemu sliku ispražnjenih i napuštenih prostora nekadašnje Tvornice konca Dalmatinka prati ispovijest dipl.ing. Snježane Librenjak, bivše zaposlenice koja se nostalgično prisjeća vremena rada u toj tvornici koja je hranila cijelu Cetinsku krajinu, a za radnice je predstavljala izvor sigurnosti, samopouzdanja i samostalnosti.

Dokumentarni film Biljane Tutorov Kada dođu svinje govori o Dragoslavi, učiteljici u mirovini, snažnoj osobi koja u Baškoj Palanci gradi svoj privatni arhiv svjedočanstava o povijesnim previranjima u Srbiji i bori se protiv političkih razočaranja kako bi unucima u nasljeđe ostavila nadu i ljubav. 

*Projekcija filma Biljane Tutorov / foto: Rino Efendić

Zadnji rad prikazan na festivalu bio je video libanonske umjetnice Mounire Al Solh Rawane’s song koji govori o vlastitoj frustraciji nemogučnošću da nađe pravi način kojim bi tematizirala višedesetljetni ratni konflikt u Libanonu i okolici, čime paradoksalno postiže da o svim neuralgičnim momentima recentne bliskoistočne povijesti budemo sažeto informirani.

Link to original article vizkultura

Advertisements