BONA – časopis za feminističku teoriju i umjetnost

Drugi broj, juli 2017
Intervju radila Tea Hadžiristić

“Ideja osobnog osnaživanja i subjektiviranja na kojoj je počivala kampanja za opismenjavanjem žena i izlazak na izbore, a kasnije i projekt društvene integracije, ustuknula je pred partijskom retorikom radne borbenosti  (…) Ideja kako će povećani broj radnih sati, te natjecateljski duh riješiti sve probleme nagle industrijalizacije  zaostale poljoprivrede ponekad je graničila s apsurdom: [Mljekarice će] postati… borci za veći prinos mlijeka i u toj će borbi nastojati da pribave kravi što više hrane, tj. da uzgoje što više krmnog bilja, da zasijavaju livade, kako bi dobile više sijena (…) naše će žene uspjeti da uzgoje takve krave, koje će dati i do 16.000 litara mlijeka godišnje.” (Renata Jambrešić Kirin, Žene u formativnom socijalizmu)

Žene Jugoslavije su u do tad najvećem broju ušle na tržište rada u nove fabrike nove Jugoslavije. Trend povlačenja žena iz javne sfere  počinje 1950. ih, te se kao glavni uzrok ovome navodi uvođenje dječijeg dodatka, radi kojeg žene postaju demotivisane za rad u privredi. Bilo je nekih pokušaja podruštvljavanja poslova koji se obavljaju u domaćinstvu, te je  krajem pedesetih godina bilo sve više uslužnih servisa, Ipak, ove usluge koristio je mali broj žena. Osnivani su i restorani društvene ishrane,ali su njih uglavnom koristili muškarci samci.  Donesena je uredba da fabrike i ustanove koje zapošljavaju više od 20 žena majki imaju dužnost osnovati dječije jaslice i vrtić, ali se ova uredba nije poštovala. Dvostruka opterećenost žena radnica i majki bila je jedna od tema Titovog govora 1950. na Trećem kongresu AFŽa Jugoslavije, gdje on govori o ženi koja se trga na dvije strane,  “jer ne bi željela da izgubi obraz napredne žene Jugoslavije, a istovremeno ne bi htjela da njena djeca stradaju ili se unesreće kod kuće.”  Ovaj govor nam potvrđuje kako je vladalo vjerovanje da brigu o djeci treba da vodi i dalje samo žena, čak i ako je zaposlena. Kampanje koje je vodio AFŽ o društvenoj ulozi jugoslovenske žene bile su nažalost upućene samo ženama, ne i muškarcima i to je bila greška, ista ona koja je napravljena i kada su vođene kampanje za skidanje zara. (Žene su radi skidanja zara osjećale stid pred muškim pogledima. Radi tih osuda one su se osjećale ogoljeno i poniženo, te je shodno tome kampanje o osvještavanju trebalo kreirati i za muškarce, podjednako kao i za žene.)

U oblasti proizvodnje žene su najviše zapošljavane u tekstilnoj i kožnoj industriji, naime najmanje plaćenoj. One su dalje najprisutnije u oblasti obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva i ugostiteljstva, dakle, na onim poslovima koji su se smatrali logičnim produžetkom njihovog rada u kući, tzv, “ženskim poslovima”, radom ljubavi. Na rukovodećim poslovima bilo ih je jako malo. Dugo su čekale na unaprijeđenja ukoliko su ona bila moguća. Lični dohodak žene u prosjeku je bio niži od ličnog dohodka muškarca sa odgovarajućom stručnom spremom. Dakle radilo se o različitim oblicima diskriminacije žena na tržištu rada. „Nepisano je pravilo da se čak i u radnim organizacijama sa velikom većinom ženske radne snage na rukovodećim mestima nalaze muškarci”, kaže Slobodanka Nedović u svom istraživanju.

Link na online verziju časopisa

Advertisements