Izložba ‘Hero Mother’: Žensko iskustvo političkih mijena

U berlinskoj galeriji Momentum, smještenoj u nekadašnjoj bolnici Bethanien, danas impresivnom prostoru za izložbe, umjetničke rezidencije i ateljee, izložba „Hero Mother“ je oko teme pozicije žena u postkomunističkim zemljama okupila i četiri umjetnice iz Bosne i Hercegovine: Danicu Dakić, Maju Bajević, Adelu Jušić i Selmu Selman.

Piše: Tamara Zablocki za Urban Magazin, decembar 2016

„Majka junakinja“ počasna je titula ustanovljena 1944, za staljinističkog doba u Rusiji, a zajedno s medaljom, novčanom pomoći, plaćenim režijama i brojnim drugim privilegijama dodjeljivana je sovjetskim ženama za odgajanje barem desetoro djece. Ugašeno uslijed raspada Sovjetskog saveza i finansijski neodrživo za vrijeme perestrojke, počasno zvanje kojim je država nagrađivala predano majčinstvo ponijelo je više od 430.000 žena, a njegova inačica postoji i u današnjoj Rusiji u obliku Roditeljskog ordena, koji nagrađuje trud oko podizanja već sedmoro djece, dok titulu sličnu ovoj dobijaju i majke u drugim postkomunističkim zemljama, poput Bjelorusije i Ukrajine.

Praksa osmišljena za podsticanje nataliteta u Drugim svjetskim ratom opustošenoj naciji, kao i za podsjećanje žena, simboličnih „majki nacije“ na njihovu „patriotsku dužnost“ prokreacije poslužila je autorici izložbe „Hero Mother“, feministkinji, profesorici i historičarki umjetnosti Bojani Pejić, koja već četvrt vijeka živi i radi u Berlinu, ali vrlo dobro poznaje društveno-političku stvarnost i umjetničku produkciju cjelokupne centralne i istočne Evrope, kao polazna tačka za propitivanje savremene pozicije žena u postkomunističkim zemljama.

S brojnim pitanjima na umu poput: šta se promijenilo za žene od pada komunizma, jesu li žene koje su za vrijeme socijalizma bile „zaposlene majke“ danas nešto drugo, kako definišemo junaštvo u demokratskim okolnostima, može li junaštvo biti društvena neposlušnost i otpor, Pejić nas navodi na promišljanje o tome šta je načelna demokratija donijela, a šta oduzela ženama na ovim prostorima. Osim toga, ona podsjeća na činjenicu da su se novoformirane demokratske vlade u istočnoj Evropi, ostavljajući po strani ekonomske probleme, politički haos i socijalnu nesigurnost, najprije prihvatile posla poništavanja „komunističke“ emancipacije žena, vraćajući žene u privatnu sferu, zatirući aktivističku i radničku važnost Dana žena i pokušavajući uspostaviti kontrolu nad ženskim tijelom, odnosno predlažući zakone o zabrani abortusa, koji je dotad, s izuzetkom Rumunije, bio legalan širom istočnog bloka. Premda je zakonska „nacionalizacija ženskog tijela“ do danas u potpunosti uspjela jedino u Poljskoj, konzervativni stavovi o „porodičnim vrijednostima“ i povratku žene u privatnu sferu zarad brige o djeci – ali i lakše eksploatacije na tržištu rada putem rada od kuće i drugih nesigurnih oblika zapošljavanja – s jačanjem nacionalističkih političkih stranaka sve su glasniji, te neprestano prijete da nas vrate u prošlost, poništavajući prava za koja su se žene i u ovom dijelu Evrope davno izborile.

Intimno i političko

Samo jedna s dugačke liste primamljivih izložbi umjetnika i umjetnica 20. i 21. vijeka koje su se u Berlinu mogle posjetiti početkom juna – kad je autorica ovih redaka imala sreću da se nađe u tom gradu – poput pregleda stvaralaštva nadrealističke fotografkinje i ratne fotoreporterke Lee Miller, grafičara, skulptora i filmadžije Williama Kentridgea, ili kontroverznog umjetnika Güntera Brusa, izložba „Hero Mother“ okupila je trideset umjetnica iz dvadeset zemalja s iskustvom socijalizma i komunizma, a među njemačkim, ruskim, poljskim, kubanskim, kineskim, bugarskim, vijetnamskim, kazahstanskim umjetnicama, kao i umjetnicama porijeklom iz naše regije, poput Marine Abramović i Sanje Iveković, našle su se četiri iz Bosne i Hercegovine: Maja Bajević, Danica Dakić, Adela Jušić i Selma Selman.

Različitosti socijalnih i političkih prilika zemalja iz kojih dolaze, kao i raznovrsnost medija koje umjetnice biraju za svoj izraz, od performansa, preko instalacije, do videoradova i fotografije, uslovile su da se šarolika izložba, kroz koju se ipak proteže povezujuća nit kontekstualnog pristupa, bavi brojnim podtemama: rodnim ulogama, nacionalizmom, ličnim slobodama, građanskim neposluhom, ličnim i kolektivnim sjećanjem, nasiljem u porodici, ženskim naslijeđem, odnosom majke i kćerke, iskustvom majčinstva pod teretom tradicionalističkih i nacionalističkih ideologija te direktnog uplitanja države u intimne odluke i privatni život. Uz predstavljanje lokalnih političkih specifičnosti zemlje iz kojih dolaze, većina predstavljenih radova, nastalih u posljednjih dvadesetak godina, bavi se sjećanjem i nepostojanom granicom između intimnog i političkog.

Već u atriju i pri penjanju stepenicama koje vode do galerije Momentum posjetioci su mogli čuti nekadašnju jugoslovensku himnu „Hej, Slaveni“ iz videorada Marine Abramović „Heroj“, kojim slavna umjetnica istovremeno odaje počast svom preminulom ocu, čija je smrt bila njegova jedina „predaja“ u životu i državi koje više nema, a u kojoj je taj otac bio nepobjedivi antifašista i komunista. Sanja Iveković u svojevrsnoj antireklami „Lijepa naša“ rađenoj za potrebe kampanje „Zaustavimo nasilje nad ženama“ posuđuje naziv i muziku hrvatske državne himne i dekonstruiše uobičajeni simbol „majke nacije“ predstavljajući je ovog puta licima pretučenih žena. Turska umjetnica Nezaket Ekici radom „Maskiranje“ potcrtava nezavidan položaj žena u islamskim, ali i zapadnjačkim društvima, instalacija ruske umjetnice Gluklye razapetom odjećom daje glas i vidljivost ruskom otporu Vladimiru Putinu, a Elżbieta Jabłońska autoportretima „Supermajke“ ironizira mit o „poljskoj majci“ kojoj je u „prirodi“ da se žrtvuje i trpi. Umjetnice koje su predstavljale Bosnu i Hercegovinu, a od kojih su tri bile junakinje naslovnica nekih od prethodnih izdanja Urban magazina, svojim radovima predstavljenim na izložbi „Hero Mother“ problematizovale su nama dobro poznate posljedice rata na intimu pojedinca i na cijelo društvo.

Od ratnih sjećanja do Drugog

Četvorominutni video Adele Jušić „Snajper“ temelji se na bilježnici njenog oca, snajperiste Armije Republike Bosne i Hercegovine, u kojoj je mjesecima vodio evidenciju o broju vojnika i vozača koje je ubio, sve dok i sam nije izgubio život na isti način. Jušić radom, koristeći fotografiju oca koja datira iz ratnog vremena, propituje koliko su sjećanja na rat isprepletena sa sjećanjima na porodično okruženje i djetinjstvo, te koliko stvarnost rata ide dalje od nacionalističkih, etničkih ili religijskih problema čiji diskurs prevladava u postratnom periodu, potcrtavajući važnost autobiografske vizure u tematizovanju historije i rata.

Maja Bajević je osim videom „How do you want to be governed?“, koji se bavi pozicijama moći, predstavljena radom u kojem se također prožimaju privatno i političko – privatno kao tradicionalna ženska sfera, i političko, u ovom slučaju ratno, kao muška sfera čije su žrtve i žene – „Žene na poslu – Pranje“, videoinstalacijom jednog od tri performansa koje je umjetnica izvela s grupom žena izbjeglih iz Srebrenice nakon genocida u julu 1995. Rad je začet u Sarajevu, gdje je Bajević uz pomoć žena na tkanini izvezla čuvene Titove izjave, poput one koja glasi: „Zemlja koja ima ovakvu omladinu ne mora se bojati za svoju budućnost“, ili: „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“ Značenje ovih političkih slogana „isprano“ je i potpuno uništeno tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i danas je teško ne uočiti njihovu ironiju. Tri žene iznova i iznova, danima peru izvezene tkanine, sve dok se one od pranja ne raspadnu – uništavajući vlastitu tvorevinu baš kako to historija često čini. „Političke poruke uvijek imaju privremeno značenje: stavljene u drugo vrijeme one postaju u potpunosti apsurdne. Sapiranje težine historije predstavljene kroz čuvene političke poruke iz bivše Jugoslavije reakcija je na nasilje koje političko može imati nad intimnim“, rekla je Bajević o svom radu.

Uticaj političkog na intimno fokus je i videorada Selme Selman „Slana voda (s 47)“, zasnovanog na ličnoj priči njene majke, koja je s Kosova još kao tinejdžerka bez dokumenata došla u Bosnu i Hercegovinu da bi živjela sa svojim nevjenčanim suprugom, a državljanstvo Bosne i Hercegovine uspjela je dobiti tek godinama nakon raspada zajedničke države i nakon prave birokratske bitke, u dobi od 47 godina. Video Selme Selman dokumentuje trenutak u kojem majci napokon uspijeva ispuniti životnu želju, odvesti je na more kako bi se uvjerila da je morska voda zaista slana, kao što su joj pričali. Na izložbi „Hero Mother“ mjesto je dobio i drugi rad iste umjetnice „Ne gledaj Ciganku u oči“, a koji se bavi stereotipima i predrasudama koje i danas prate Rome, u prvom redu dvostruko diskriminisane Romkinje. „Kao Romkinja, kao žena i umjetnica, izazivam publiku da obrati pažnju na diskriminaciju i komodifikaciju ženskog tijela“, riječi su Selme Selman.

Danica Dakić, predstavljena fotografijom „Rad je svjesna ljudska djelatnost“, što je marksistička definicija rada kojom ju je njena majka Jelica često savjetovala, bavi se odnosom prema radu i zajednici, stavljajući u fokus prožimanje ličnih uspomena i kolektivnog sjećanja. „Umjetnice na našoj izložbi koje su odlučile predstaviti svoj ‘rad sjećanja’, ili svoju dužnost sjećanja revidiraju mnoge događaje i prakse koji su odsutni u ‘bankama kolektivnog sjećanja’, destabilizujući tako institucionalizovane, istinski hegemonijske poglede na nacionalnu prošlost“, istakla je u pratećem tekstu izložbe Bojana Pejić.

Advertisements