Real but not True

Stvarno, ali ne i istinito
Stvarno, a ne tudi resnično

Solo exhibition
Tobačna 001
Ljubljana, Slovenia
Opening 24.02. 19h
24.02. – 24. 03.

The artistic practice of Adela Jušić (Sarajevo, 1982) is permeated with her personal experience and memories as well as politics and feminist discourse. A lot of her work investigates historical violence against women, recent Yugoslav wars and the unpleasant reality rooted in them.

The project Real but not True investigates a relatively short period from the beginning of the Second World War to the middle of 1950s, which was marked by drastic changes in politics concerning the position of women. At the onset of the war, women were massively mobilised to serve both as soldiers on the frontlines and behind the battle lines as part of the Antifascist Front of Women, and thus made their first massive strides into the public and political life in a manner that was previously unthinkable in the patriarchal society. In the post-war years, the political leadership declared the “women’s question” as solved. However, the rapid pace of women’s emancipation posed a direct threat to the patriarchal order and ultimately the AFŽ was dissolved at its Fourth Congress held in 1953. During the 1950s, women were called upon to return to their “natural” roles as mothers, housewives, educators, and nurses.

In her works, Jušić aims to problematize the role of women in the National Liberation Struggle and related politics of memory. Namely, the official versions of remembering turned those women who played an important part in the history of the struggle into idealised, almost allegorical metaphors with which mere mortals can hardly identify. Since the artist feels that the said policy has eroded on an important part of the emancipatory process, she wants to draw attention to the ways of (re-)creating the segment of the politics of memory that concerns the history women during the above mentioned period. Just to note some of the pieces exhibited … White Skirt, Red Skirt is based on the life stories of Rava Janković and Marija Bursać in the book Heroines (1967), which examines women’s characters in the spirit of exalting the Antifascist struggle. Set in a display case, the two pieces are accorded a museum context, thus alerting to the widespread absence of such witnesses in historical institutions. If Needed, We Are All Soldiers represents a series of visual interventions taken from the photographic monograph Sutjeska 1943–73. The drawings, imbued with a monumental charge and a rare vision, and entitled The Five-Year Plan— A Happier Future of Our Nations, shed light on the position of women in the post-war Yugoslavia. The sound piece She Went to War, on the other hand, uses alternating Fascist and revolutionary songs to assert that the women’s incentive for joining the National Liberation Struggle was not only based on their patriotic sentiment but also on the desire to attain equality with men.

Alenka Trebušak, curator

invitation-1

Umjetničku konceptualizaciju i aktivistički rad Adele Jušić (Sarajevo, 1982) određuje prožetost njenim vlastitim iskustvima i sjećanjima, te politikama koje proizlaze iz feminističkog diskursa. Kroz istraživanje ciklusa historijskog nasilja nad ženama usredsređuje se, na jednoj strani, na nedavnu historiju bivše Jugoslavije, a na drugoj na neugodnu sadašnjost koja iz historije proizlazi. Adela Jušić je aktivna članica i jedna od osnivačica Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA, u okviru kojeg je i koautorica Online arhiva Antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Jušić je ljubljanskoj javnosti, pored toga, posljednjih godina poznata i po svom učešću na festivalima Mesto žensk (Grad žena) i Rdeče zore (Crvene zore).

Projekat Stvarno, ali ne i istinito, koji obuhvata radove u različitim medijima, bavi se relativno kratkim vremenskim razdobljem od početka Drugog svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog vijeka, u kojem je došlo do drastične promjene u politici prema ženama. U prvom dijelu tog perioda, žene su bile masovno mobilizovane u vojne redove i u okviru AFŽa uključene u borbu u pozadini – tako su prvi put zakoračile u javni i politički život na način koji im je ranije, zbog patrijarhalnog uređenja društva, bio nedostupan. U drugom dijelu spomenutog perioda, žene su učestvovale u izgradnji nove države i društva. Nakon rata, politički vrh je »žensko pitanje« smatrao riješenim, sve dok brzi proces ženske emancipacije nije postao neposredna prijetnja patrijarhatu. AFŽ je na svom 4. kongresu održanom godine 1953. ukinut. Pedesetih godina 20. vijeka, žene su ponovo pozivane da se vrate svojim »prirodnim« ulogama majke, domaćice, odgajateljice i njegovateljice.

Adela Jušić u svojim radovima nastoji problematizovati učešće žena u NOB-u i s tim povezane politike sjećanja. Naime, žene koje su u toj borbi igrale važnu ulogu, zvanične verzije historijskog sjećanja promijenile su u idealizovanu alegoriju s kojom se ostalim smrtnicama teško poistovjetiti.  Jušić smatra da je time emancipatorski proces umanjen i stoga pažnju želi usmjeriti u načine (re)kreiranja politika sjećanja, povezanih s ulogom žena u spomenutom vremenu. Rad Bijela suknja, crvena suknja nastao je na temelju pripovijesti o Ravijojli Janković i Mariji Bursać iz knjige Žene heroji (1967) u kojoj su ženske ličnosti prikazivane u duhu glorifikacije antifašističke borbe. Postavljen u vitrinu, rad dobija muzejski kontekst i upozorava na nedostatak takvih svjedočanstava u historijskim institucijama. Ako zatreba, svi smo armija predstavlja seriju intervencija na fotomonografiji Sutjeska 1943 – 73. Crteži s monumentalnim nabojem, vizionarskim duhom i naslovom, od kojih valja spomenuti Petogodišnji plan – sretnija budućnost naših naroda otkrivaju šta se sa ženom događalo u postratnom razvoju Jugoslavije. Audio instalacija Ona je otišla u rat, kroz smjenjivanje fašističkih i revolucionarnih pjesama, otkriva motiv žena za pridruživanje NOB-u, koji nije bio samo patriotizam, nego i u želja za ostvarenjem jednakih prava.

Alenka Trebušak, kustosica


Stvarno, ali ne i istinito – Tijana Okić

Prvi, a osobito Drugi svjetski rat za žene na području Jugoslavije označili su prekretnicu. Žene je u Kraljevini Jugoslaviji imale par uloga. One su mogle biti supruge, majke (vlasništvo) i jeftina radna snaga. Pravno im nije bio zagarantiran niti status osobe.  Već s Prvim svjetskim ratom dolazi do polaganih promjena koje će kulminirati izvojevanom pobjedom u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Dok su za vrijeme Prvog svjetskog rata muškarci bili na frontovima, žene su zauzele upražnjena mjesta do tada rezervirana isključivo za muškarce. Za vrijeme Drugog svjetskog rata žene su, dajući svoj obol u Narodno-oslobodilačkoj borbi, podnijele veliku žrtvu zajedno sa suborcima, pružajući nadljudski otpor i mobilizirajući se protiv neprijateljskih snaga na sve moguće načine: legalnim i ilegalnim radom, na okupiranoj i oslobođenoj teritoriji, u strahu i u slobodi žene su radile u borbi za pobjedu nad neprijateljem i fašizmom.

Drugi svjetski rat je, riječima Mitre Mitrović bio rat u kojem se brisala i pomicala granica između fronta i pozadine. Žene su tako bile i front i pozadina; i armija puškomitraljezaca, ali i armija rada u pozadini. Svojim tijelima, u borbi i fizičkom radu, žene su omogućile revoluciju i dobrim dijelom doprinijele ishodu Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.  Puškom su se borile i u krvi izborile prava koja uživamo još i danas. Kao dvije najvažnije tekovine njihove borbe ne smijemo nikada zaboraviti da su se izborile za pravo glasa i pravo na obavezno osnovno obrazovanje.

Kao jedna od najmasovnijih ženskih organizacija, ne samo na našim prostorima, već uopće, u svijeu, isticao se tada Antifašistički front žena koji je brojao preko 2 miliona članica. “Ta brojka čini najveći ženski organizirani pokret u Drugom svjetskom ratu. Borilo se 100.000 žena (partizanki), njih 2.000 su dobile vojni čin. 25.000 partizanki je ubijeno, a preko 40.000 ranjeno u borbi.” AFŽ svojom brojnošću i svojim djelovanjem ostaje trajno upisan kao jedna od najsjajnijih faza ženskog organiziranja ikada i igdje.  Uloga AFŽ-a po završetku Drugog svjetskog rata sa bojnog polja prelazi u borbu za izgradnju i obnovu zemlje. Kada se 1947. godine donosi odluka o realizaciji prvog petogodišnjeg plana, AFŽ postaje jednom od organizacija koja predanim udarničkim radom izvršava obaveze na obnovi i izgradnji zemlje. Ostvarenje petogodišnjeg plana u velikoj je mjeri ovisilo od udarničkog i herojskog rada žena kao rezervne armije rada kojom je izgrađena sretnija budućnost jugoslavenskih naroda. Žene su tako kopale, gradile pruge i željeznice, radile u rudnicima, na poljima, na podizanju infrastrukture i fabrika. Pored svog udarničkog i herojskog rada na obnovi i zgradnji, nastavile su obavljati i sve tradicionalne dužnosti. Na njih je padala briga o djeci, bolesnima, starima, nemoćnima i kućanstvu. AFŽ je fenomen jednot vremena u koje je upisano vrijeme svjedoka, vrijeme borbe u kojoj su se žene stvarno, ali ne i istinito izborile za svoja prava, vrijeme u kojem se za žene promijenilo sve i u kojem je sve ostalo isto.

Kako se mi odnosimo prema toj prošlosti u vrijeme potpune disolucije bilo kakve ideje o zajedništvu i kolektivnoj borbi? S jedne strane, za generacije koje potpuno odsječene od svoje prošlosti, uopće pojmiti moć i obim AFŽ-a predstavljalo bi pravi i istinski pomak u borbi protiv dominantne ideologije zaborava, vječne sadašnjosti i historijskog revizionizma reakcionarnih snaga. S druge pak strane, radikalna de-historizacija i mitologizacija AFŽ-a na ljevici dovele su do potpunog nerazumijevanja historijskih okolnosti i uzroka koji su na koncu doveli do formiranja AFŽ-a i uloga koje su za AFŽ od početka bile predviđene. Upravo zbog toga, danas više nego ikada našu vlastitu prošlost moramo misliti kritički, a ne nostalgično, protiv ideologije zaborava borbeno se sjećajući i sakupljajući iskustva iz kojih možemo naučiti mnogo. O prošlosti, ali i o nama samima.

Download PDF invitation
Link to FB event
Link to Tobačna website

 

Advertisements